gost autor: drzurin otac

sveti Ivan na pučini 

Nalik na paučinu mrkozelene boje i kao sito gusta, povija se na vjetru zelena  grana koromača koji izrasta iz pukotine bijelog kamena na vrhu lukobrana!...

 gost autor: drzurin otac

Ne sada. Trebalo je to prije. Mnogo, mnogo ranije. Ako ni zbog čeg drugog, onda zbog nje same.

Sada, nažalost, kada su već minule tolike godine  -  povratak voljenoj i ima i nema nekog naročitog smisla...!? Ali, zar se u ljubavi može tražiti smisao kada osim nje ništa drugo nalik joj nije, te kada ni ona sama to ne traži? I, otkud da baš sada nastupi trenutak u kome se javlja, nju koju sam toliko volio...?

gost autor: drzurin otac

Stojim nasrijed dvorišta  koje je posuto pijeskom da se ne bi kupilo blato, i koje je sa svih strana ogradjeno visokim zidom od ćerpiča, jer je kuća nekada bila turska...

Izvan zida dvorišta vide se samo topole i poneka trepetljika baš kao što je ona sa presječenim vrhom na kome se vidi rodino gnijezdo i roda koja u njemu upravo raščešljava svoje perje!

Danijel Žeželj, CITY OF DREAM

Na prvu bi se dalo pomisliti da će ovdje biti riječi o tehnici sviranja bubnjeva četkicama,  što džez bubnjari  često upražnjavaju, no,  nije o tome ovaj tekst. Mada ima tu i džeza i ritma, a boja najviše.

gost autor: drzurin otac

Na livadi podno visokih trepetljika, u smiraj dana,  Simka  je gledala uz glatko deblo čekajući Vukadina  da iz gnijezda  snese  pirgava jaja  ptice zvane „zelenika“ – ptice zlatovrane!

U Rodetovom bostanu, na pjeskovitoj zemlji njive, duguljaste dinje  su mirisale i iz daleka  viđene bile su opervažene bijelim, mahovinastim dlačicama, budući su još bile zelene. Rijeka pod obalom  obraslom  gustim rakitama, glasno je šumjela, a onda su jaja bila  u Simkinim rukama. Četiri zelena , duguljasta  i tamnim pjegama prošarana jaja. Iz  njih je onda  trebalo  „točiti svilu“...?!

Marsel Dišan, autoportret

Tamo gdje se preciznost tehničkog crteža rastače u eteričnost akvarela ili iskrivljuje u kakvu apstraktnu sliku,  a proračuni na kojima je zasnovano njegovo dimenzionisanje preslažu u stihove slobodne rime, e tamo  nastaje i ova priča.

Što manje treniram to više imam potrebu da pišem o weightliftingu. Kao da se opravdavam pred samim sobom... samom po sebi. Kad bih bar znao da je ta uzročnost dvosmjerna  kolko danas bih prestao da pišem ... No ne znam. Prestanem ja na dan-dva,  al' ništa ...

:))))))))))))))))

OVO  mi je  jedan od najdražijih tekstova objavljenih na blogu B92.

Njegovog junaka od tada nisam sreo ni jednom ... do prije neki dan. Naravno, ponovo je kafana bila mjesto našeg susreta. Samo sam ovoga puta ja bio na atrofiranoj strani, a on ponovo velik i jak kako mu i priliči.

 Salvador Dali, Crucifixion (Hypercube)

“...Ja imam Euklidovski zemaljski um, i kako sam mogao s njim rješavati probleme koji nisu s ovoga svijeta? I savjetujem ti da nikad ne razmišljaš o njima, dragi Aljoša, posebno ne o Bogu, bez obzira postojao on ili ne. Sva ta pitanja su potpuno neprikladna za um kreiran na ideji o samo tri dimenzije.“ - Ivan Karamazov, „Braća Karamazovi“ FM Dostojevski

 Koncept viših dimenzija, ako izuzmemo raznorazne teološke predodžbe nebesa i sličnih nadnaravnih krajolika, u striktno formalnom smilu izvorno je skopčan sa matematikom.

Vinset van Gog

Letimičnim skeniranjem sportskih tv kanala, dalo bi se zaključiti da je snuker, danas,  globalno najpopularniji vid bilijara.

Mada, opet, on je geografski usko skoncentrisan na britansko ostrvo i  kinesko govorno područje u Aziji. Ima izuzetaka, ali su oni baš kao i u vaterpolu – potvrda glavnog principa raspodjele sfera uticaja.

U narodu, našem (tko god da smo),  i dalje je bez premca po popularnosti klasični rupaš, sa svim podtipovima glede pravila koja se u detaljima razlikuju od grada do grada, lokala do lokala.

Moj omiljeni tip bilijara je karambol. A ova zaljubljenost  traje već 30 i kusur godina. Vjerovatno da je tome doprinjela CG particija mog kolektivno nesvjesnog, odnosno podatak da je upravo sto za karambol (donesen iz Italije) bio smješten u Njegoševoj biljardi na Cetinju.