"Mislim da je to jedno mnogo složenije pitanje od: da ili ne, i da ima veze sa odnosom Srba na Kosovu i Vlade u Beogradu, i da je taj odnos bez te simbiotičke veze sa Vladom, nije moguće sačuvati srpski život (živalj?) na Kosovu i mislim da to pitanje koje ste postavili, ipak zavređuje jednu malo dublju diskusiju."
E super.
Predlažem da ukoliko idete u neki park sa sobom povedete suprugu, ćerku, komšinicu, koleginicu, bilo koje žensko stvorenje, da vas ne bi saletela ekipica sa povicima: "Ti si peder! Ti si peder!"
Ako se pak sami zadesite na klupi u parku i priđe vam grupa mladića sa pitanjem da li znate nekog pedera, odgovorite odlučno: "Da znam, evo sad jedan ode tamo levo, mamu mu nenormalnu."
U protivnom, nosite zdravstvenu knjižicu u džepu i što manje materijalnih vrednosti.
… sa ove razdaljine …
Probudio sam se kasno iako više nisam bio živ. Sa ove razdaljine, i kada sam bio, ne sećam se da sam ikada rano bio budan, pre nekako pod budnim nadzorom.
2033. godina.
Srbija.
Aleksandar Vučić je predsednik države Srbije.
Ivica Dačić nije.
Država Srbija više nije republika.
Već kod trećeg poteza brijačem sam se zapitao: „Šta ja dovraga, radim ovde“, i okrenuo se po velikoj umivaonici, koju sam delio sa još desetak muškaraca, mojih, srednjih godina. Dobro, bila su tu i dva golobrada klinca, stigli pre neki dan, koji su samo prali zube. Šetajući se i drljajući četkicom besomučno, kao da su nam pokazivali koliko su revnosni i mladi. Tako je izgledalo ovo
Čitam vesti, čitam, gledam, osluškujem, pa čak i beležim. Neke uobičajene stvari iz života pamtim. Posmatram, da, posmatram. Motrim. Izolovan sam, a kao da sam sklonjen. Opet, sveprisutan sam. Umem o svemu ponešto da kažem. Neupadljiv sam i delujem beskrajno naivno. Putujem, tu i tamo, prepričavam, smejem se i radujem. Padne tu i poneka sahrana, izjava saučešća, i prekrstim se, poljubim sveću i zapalim je. Nema me na mestima za eksponiranje, a ako baš sudbina ište moje pojavljivanje na tim javnim mestima, onda gledam da sam izvan te ekipe i da izgledam naivno, mirno i zalutalo.
Stigao je i poziv Orsona Wellesa da dođem u Veneciju kao snimatelj u njegovom filmu Merchant of Venice, Mletački trgovac. Dogovoren je datum mog dolaska, Pročulo se to odmah u Zagrebu. „Dobronamjernici“, koji ga navodno dobro poznaju, savjetovali su me da budem oprezan s njime jer nikome ne plaća svoje obaveze. Svakako, prije bilo kakvog aranžiranja s njim moram tražiti ugovor. Meni se to činilo apsurdnim. Ja, anonimac, da tražim ugovor s Orsonom Wellesom pri prvom susretu. Kaj god.