Nostalgija je čudna stvar. Da sam u Nišu verovatno bih celu stvar ladno preskočio, ali ovde u Torontu planovi za odlazak na koncert počeli su da se kuju još kad smo tamo negde u Aprilu saznali da Bregović i njegov Orkestar za svadbe i sahrane dolaze 12. Juna.
Ako su čopor malih belih dresiranih pasa koji hodaju samo na zadnjim nogama i preskaču jedni druge, i klovnovi sa velikim crvenim nosevima, širokim pantalonama i prevelikim cipelama vaša asocijacija na cirkus, to znači da niste videli ni jednu predstavu Cirque du Soleil.
Danas je prvi školski dan u Ontariju.
Tog prolecnog dana, sada vec davne 1993., naoružan dva meseca starom diplomom Elektronskog fakulteta u Nišu i kosom do ispod ramena, uputio sam se na svoj prvi razgovor za posao.
Dok sam sa ostatkom krda metalnih bizona jurio 120 prerijom po imenu Queen Elizabeth Way, dimni signal u obliku informativnog panela javljao je: "Sve trake zatvorene ispred Autoputa 10". "Baš super!", pomislio sam. Put do 427 mi je bio blokiran, što znaci da ću morati da izadjem na 403 uključim se na 401 i njime produžim do kuće.
(moja blogoistorija i uputstvo za čitanje bloga)
Tokom nemirnih devedesetih B92 je bio jedan od malobrojnih, a verovatno najveci, izvor raznoraznih vesti iz zemlje i sveta kojima sam verovao. Tu sam prvi put čuo mnoge loše vesti, kojih je u to vreme bilo na pretek, ali i prve dobre vesti kad je situacija počela da se normalizuje (a kao što znate, normalizuje se jos uvek).
Da odmah razrešim dilemu onima koji misle da je ovo putopis o nekom egzotičnom mestu: Helmsko poluostrvo nije geografska nego istorijska odrednica. To je starogrčki naziv za mesto gde je većina onih koji mogu da pročitaju ovo što je napisano rodjena, živi ili je živela; ono, što je u svetu danas mnogo poznatije kao Balkansko poluostrvo.
I dok smo mi mravi bili zauzeti svakodnevnim brigama, jedna desetospratnica proletela je blizu naše (još uvek) lepe i plave planete.
ili kako i zašto je mis Kalifornije ostala samo prva pratilja na takmičenju za mis USA.
Deo prvi: Pitanje i odgovor.