Aman, što je muško naporno kad se malo razboli! Ko to nije gledao, nema pojma šta su muke teške. Kakav porođaj, serklaži bez anestezije i revizije na živo! Tu stisneš zube i moliš Boga da se onesvestiš. Ako te ne usliši malo se prodereš, čisto da izraziš neslaganje sa kasapljenejm i nastaviš da se moliš.
Uostalom žensko si, nisi se žalila kad si radila one stvari, pa sad trpi posledice.Mada, bolje bi ti bilo da se blago osmehuješ i sarađuješ, jer dr, pogotovo ako je muško, odlično zna koliko to stvarno boli i nema potrebe da se tu prenemažeš,
E, majke mi da imam neku moć, uvela bih obavezni psihijatrijski pregled jednom godišnje za sve koji se bave bilo kakvim javnim poslom, pa makar to bilo i mesto trgovca u kiosku. Ne mogu, bre, više da podnesem ludake na svakom koraku, ali nešto mislim, ako su ovakvi slučajevi prošli na raznim konkursima i primljeni na neodređeno, kakvi li su tek oni što su otpali.
To, bre, nema ni elementarnu trpeljivost prema klijentima, a o nekoj ljubaznosti nemoj ni da sanjaš. I ne znam ko im i gde ugrađuje one nadobudne face, ali svi redom imaju izraz lica kojim ti jasno stavljaju
E breeee, tol'ke godine proživeh misleći da kad nešto kažem, to uradim dovoljno jasno, nedvosmisleno i bez zadnjih (često ni prednjih) namera. Neke rečenice toliko često izgovaram, da me niko više i ne čuje. Ali mi pamte facu, posebno u nekim prilikama, pa mi se dešava da kako zinem, čujem odgovor: „Znam, sad ćeš da kažeš...“
Znaš ti..., da ne budem prosta! Slušaj me, možda ćeš i razumeti nešto!
Pričamo, bre, pričamo svi u glas, a uopšte se ne sporazumevamo. Dajemo neke izjave, misleći pri tom na nešto sasvim drugo, pa tu stvarno
Ma sto puta sam se zarekla da ću radije i duplo da platim, nego s ovim mojim rat po kući oko popravki da vodim, al’ namesti se, bre, svaki put u nevreme neki kvar. K’o da gleda kad niko ne radi i šta ću – puštaj muža da pravi lom, a znam da ćemo oči da povadimo i na kraju opet majstora da zovemo.
Jutros curi ispod kade! Kako ne procuri radnim danom, kad prodavnice raznih delova rade, a i majstori jedva čekaju da ih neko na intervenciju pozove, nego u nedelju? Nema druge, mora domaćin malo da izigrava vodoinstalatera, a vidim smrk’o se, k’o da sam
Pre jedno četvrt veka sam imala čvrst i jasno izgrađen stav o svim važnim životnim pitanjima. Malo me zbunjivalo što me neozbiljno shvataju, ali šta znaju matorci šta je dvadeset godina. Da su nešto znali ne bi svoje živote tako iskomplikovali i potrošili ih uzalud. Pa sad nezadovoljni i traže prečice da zbrišu iz istog. Priznajem, neke stvari su me malo zbunjivale, ali...
Nikako mi, recimo, nije bilo jasno ko je i zašto izmislio brak. Mislim, ako se dvoje već dobro osećaju kad su zajedno, vole se i lepo im da žive u istom prostoru, zašto to mora da se
Ima ih svuda. Možeš ih sresti na ulici, u prodavnici, pošti, bolnici… Hodaju slobodno i vrebaju žrtvu. Najgori su oni koje svakodnevno viđaš na poslu. I najopasniji, jer ih ne možeš izbeći, a samo čekaju priliku da te zaskoče. Siledžije, o njima pričam. Verbalne ili fizičke, svejedno. I jedni i drugi ti nanose bol. I čine da se osećaš jadno.
Bahati, nevaspitani, bezobrazni. Nadahnjuje ih neprijatnost koju izazivaju i savršeno su ravnodušni prema odbijanju. Njima se sviđa da povređuju druge i uživaju kad su u centru pažnje. Nemoj ni pokušavati
Moj drugar i kolega likovnjak A. Rapić napravio je autoportret snimajući preplitanje senki u prostoru kojim se kreće tokom jednog dana. S njegovim dopuštenjem ovaj zapis iznosim pred vas.
Kakvi su vaši utisci?
Kako čovek, uopšte, donosi neku ozbiljnu odluku? Mislim, kako da presečem, a da se posle ne kajem? Ja se, bre, danima dvoumim i koje cipele da kupim, sve mi se čini one druge su lepše! Pa se posle kajem i žderem, mnogo i dugo i za neke sitnice... Koliko ću se kajati za nešto ozbiljnije? A vidim, ljudi to ’ladno preseku, imaju spremne stavove o svemu i kao da znaju šta će se i posle deset godina dešavati. Sve nešto mislim da imaju uvid u budućnost. Možda neki horoskop, kristalnu kuglu, baba Milevu u komšiluku... Moram jednom da ih pitam, kako su tako sigurni da znaju šta hoće.
Bila ja u Guči! Dobro, nije mi prvi put i nisam išla samo zbog trubača i svadbarskog kupusa, ali što mi je bilo lepo, nemam reči da vam opišem. A volim, bre, ta masovna okupljanja sa pevanjem i ožderavanjem i da sam neka vlast uvela bih neki zakon da sva punoletna lica MORAJU bar jednom u životu da posete i Guču i Exit. I nema – neću, ja ne slušam tu vrstu muzike. Ima da ideš, bre, pa posle pričaj šta hoćeš. Mislim, otkud znaš da l’ je glupo, ako nisi to doživeo?
Ej, a prvi put me jedva odvukli u Guču. Ma bre, kad su mi pomenuli da slušam trubače, kosa
Ne mogu, nešto, da spavam ovih dana, taman me malo, kao, savlada san, pa mi odnekud sevne kroz glavu – trebala sam... I gotovo, ode san k’o rukom odnet. A gluvo doba i vrućina i uhvati me neki svrab kako legnem, ma i jastuk me žulja.
Prevrćem se uzduž i popreko, menjam stranu, okrećem glavu nizbrdo... Ne vredi, neće me san. Idem napolje da obavim jedan razgovor sa sobom. Onako, u tišini.
Sedim noćas na terasi i nešto se mislim – što mi neko ubrz’o ovo leto, evo, kol’ko juče počeo raspust, a već u avgust ugazili! Ma kad sam se malo bolje udubila, s nelagodom