Jutros u prodavnici za kasom radi devojka od dvadesetak godina, mušterija je čiča od sedamdeset i kusur.
- Mala, koliko?
- Vaš račun iznosi 786 dinara.
- Samo? Baš si jeftina.
Devojka stidljivo pogleda kupce u redu iza dede, kao da proverava da li je dobro čula. Gleda nas i onaj matori i namiguje, dok izvlači svežanj novčanica iz zadnjeg džepa farmerica. Izdvoji jednu crvenu i baci je prema devojci.
-Zaokruži.
Uredno mu je vratila kusur, bez ijedne reči. Matori se kao naljuti.
- Zadrži to. Za takve kao ti je uvek trebalo
I tako prolaze godine, al’ njega ne popušta, samo mu se ona tuga preobratila u neki baksuzluk. Iznervira se za svaku glupost, treska se po kući, psuje, ništa mu ne valja - ni ja, ni deca, ni varoš. Ne znam šta nisam probala da ga nekako vratim u ono stanje od pre, ništa nije pomoglo. Moli, kumi, preklinji, plači, svađaj se – ništa. Kaže, kome se ne sviđam ovakav, može da ide. Gde, bre, da idem? Nisam otišla kad si me prevario, kako sad da odem? I gde? I gde deca da odu?
A što mi je njih dvojicu bilo žao, i sad me duša boli kad se setim kako su ga se plašili! Ako
Žulja me danas nešto, nikako da ga se oslobodim. Nisam od onih što se femkaju i očekuju da ih neko ubeđuje – kad nešto mogu i hoću, pristajem bez uslovljavanja, ali kad kažem ne mogu stvarno tako mislim i onda me izludi zapitkivanje zašto, kako i kad ću moći. Jer se osećam ružno i neprijatno mi je i jedva se uzdržavan da se ne proderem – e sad neću iz inata.
I verovatno vam se dešava da nekim ljudima sto puta učinite ono što traže i to je normalno. Ali prvi put kad to iz nekog razloga ne možete nastaje prava mala tragedija, sa sve onim durenjem i nabijanjem osećaja
Odem danas sa prijateljicom do Beograda, onako turistički i bez zle namere da zađem po prodavnicama. Mislim, ništa mi ne treba (sem jednih cipela, njih mi nikad dosta i još me duša boli za onom kolekcijom Imelde Markos), a i nisam baš nešto raspoložena za okršaj kreditnim karticama, jer su kod mene odavno sve u crvenom. Idem čisto da ubijem vreme, a i kiša pada pa bih verovatno ceo dan dremala ili mesila. Ovako ću malo da pokupim tračeve, popijem kafu na nekom finom mestu i malo se oraspoložim.
Ali, cvrc. Već u kolima čujem da idemo da ona vidi ponude za neku majsku
Svratim ti ja sa prijateljicom u neku poslastičarnicu - kafić na piće i pade mi pogled na kolače. Onako malo gladnjikava naručim jedan sa šlagom. Posle drugog zalogaja mi došlo da odustanem, ali ne!!! Sve sam pojela, prokletinja alava. I one tri kugle šlaga! Ona žena fina, malo licnula i ostavila. Kaže, ne može, baš je jela pre nego što je izašla iz kuće. Uffff, meni tu bi nešto neprijatno, kao da čujem mamu pre tri’es i kusur godina.
Spremimo se mi, tako, da krenemo kod nekog u goste, ma nećemo da noćimo, samo malo da posedimo, a ona nas pita jesmo li gladni.
Otkad se Jelena razbolela, sav se Milankov život u čekanje pretvorio. Čeka da svane, čeka da mu se smena završi, čeka šinobus da krene u grad, čeka doktora da mu tračak nade u njeno ozdravljenje da, čeka, čeka...
Još sam ti se batrgala između tuge za gradom i brige kako da se uklopim u to selo, kad stiže Boletu poziv za vojsku. Mića se baš obradovao, kaže: „Taman da završimo ove radove oko kuće i da mu opremimo radionicu, pa kad odsluži da počne k’o čovek.“ Uhhhh, a meni ne pitaj kako je to palo. S jedne strane mi teško što mi dete ide od kuće, a s druge mi laknulo. Razmišljam da mu tačno treba da se malo presabere i vidi šta će i kako dalje. Ja sam se nekako i pomirila sa ovom situacijom, ali sam čvrsto zacrtala da ću njega podržati kako god da odluči, pa ako posle vojske
Nazvala ja mamu pre neko veče i tako, zapitkujem je koješta o prošlim vremenima i ljudima, a nju ta moja pitanja, uglavnom, nerviraju. Kaže: "Šta će ti to? Nećeš, valjda, o tome da pišeš?" Lažem je da neću, nego eto da nam razgovor što duže traje. I padne mi na pamet da je pitam kako su se pomirili ćale i Vito. Prve komšije, bre, živeli k'o jedna kuća, a zavadili se, samo krv što nije legla!
Sećam se kad su se posvađali da je bilo grozno i da smo ih jedva razdvojili da se ne poubijaju. Sećam se i razloga, Vitova snaja dobila neko ljubavno pismo, a on osumnjičio
I počnemo mi da pravimo prvu kuću. Mića stalno s majstorima il’ na putu il’ na poslu, dođe umoran i strovali se u krevet. Viđamo se u prolazu, ne stižemo ni da se posvađamo ljudski. U selo retko idemo zajedno, on svaki trenutak grabi da nešto uradi, a ja kad dođem k’o prst u oko svekrvi da sam gurnula. Mnogo joj teško pala ta naša kuća. Znaš kako, Mića bio jedinac, gledala u njega k’o u ikonu i sve se nadala da će joj se vratiti u selo. Nije joj bilo svejedno kad je odlučio da ode u varoš i stalno mu prigovarala što je zapustio imanje, a na mene posebno bila kivna.