Neko Case
i ne samo pesnik.
danas sam videla blog o koncertu
lenarda koena u vembli areni pre neki dan.
Elem, predsednik Radne grupe Ministarstva zdravlja, dr Predrag Kon, kaže da "nije
Raduje me da vidim tendencije u našem društvu koje naginju rešavanju problema oko uklanjanja komunalnog otpada. (nije mi jasno samo ovo oko mesne zajednice)
Dobro je i to, da je primećeno da zakon može biti povredjen. (mada bih više volela da su neke druge stvari , s’tim u vezi, primećene...i na vreme)
Vest o ovim
Autor: Rodoljub Šabić
„Treba ga odmah uhapsiti jer se ponaša kao portparol šifrovane televizije i radi sve po njihovim nalozima i nevladinih organizacija i baba u crnom.“
Ovu ocenu upućenu na račun Poverenika za informacije, odnosno na moj račun nedavno sam, „zahvaljujući“ virusu koji me je nekoliko dana držao odvojenog od posla i omogućio mi slobodnije šetanje po Internetu, pročitao u nečijem anonimnom komentaru na veb sajtu jedne od naših tabloidnih novina. Ocena je „isprovocirana“ jednom mojom odlukom, onom kojom je naloženo Republičkoj izbornoj
Čekao sam trenutak da se pokretne stepenice pokrenu. Bio sam nepokretan. Nepokretan kreten, rekao bi neko ko bi gledao sa strane, jer dok se stepenice nisu pokrenule mogao sam da savladam taj sprat koji je preostao. Ne, ja sam čekao. Da me je neko ćušnuo da se sklonim, verovatno bih krenuo da preskačem po dva nepokretna stepenika pokretnih stepenica. Međutim, svi su mirno čekali, tamo gde su se zatekli. Niko nije žurio, svi su bili zaleđeni u mestu. U mestu sadašnjem, vreme prošlo. Davno prošlo vreme. U nedostatku sebe, vreme je nestalo. I prestalo. Prestalo je da postoji. Dakle, u ovom bezvremenom momentu na nepokretnim pokretnim stepenicama bila je ispisana jedina istina koja mi je ostala.
Kada bi se samo nekako relativizacija i arbitrarnost dale flashirati i prodavati kao mleko ili kisela voda Srbija bi imala ozbiljne shanse da za kratko vreme, koliko do Poligrafa u 7, dostigne GDP Luksemburga ili Norweske. Tj. Luksemburga i Norweske.
Ili kada bi barem mogli da uvedemo relativizaciju kao olimpijsku disciplinu. Razbijali bi kao Kinezi u ping-pongu!
Secate se skorasnje paralele sa Judom? Juda, znate garija! Izdajnik Hrista, najzlikovac svih vremena. Pescanik se vrlo vrcavo pozabavio tom paralelom, znacajno vrcavije od, na primer, Zorana Ostojica na zavrsnoj konvenciji
Grupa Nouvelle Vague raspisala je konkurs za spot - za pesmu Master and Servant (obrada Depeche Mode)... Jedna ekipa iz Srbije je postavila svoju verziju koja na zanimljiv način ilustruje probleme sa narkoticima. Želim im puno sreće na konkursu, a ako se ništa ne desi - spot je moguće iskoristiti u drugom pravcu
Master and Servant - A Lot Like Life from Looks like life on Vimeo.
Ima Mika Antić onu divnu pesmu o nevinoj i čistoj strasti dečaka koji se zaljubi pa izmeša rotkve i romboide, note i pramide, leptire i gradove i sportove i ručne radove, i tropsko bilje i stare Grke i proste ne zna šta će od muke !?
Koliko god voleo Plavi čuperak, nažalost, lepota konfuzije o kojoj je Mika pisao, sa odrastanjem , pretvara se u užasni košmar i haos, jer u toj konfuziji nema nikakve naznake smisla.
Svakodnevno, ogromnu, ali ogromu energiju utrošim na to da se izražavam politički korektno da ne povredim ovu ili onu manjinu, marginalizovanu grupu, da ne povredim koje ljudsko pravo, da vodim računa o rodno senzibilnom izražavanju...to je ponekad zaista represivno.
Autor: Rodoljub Šabić
I moj jučerašnji razgovor sa ekipom TV B92 još jednom me podsetio na „jeretičku" misao da uskraćivanje ili nepostojanje informacija često nudi impulse koji su vredniji od onih koje bi same tražene informacije mogle da ponude. Naravno, uz uslov da se na impulse reaguje.
B92 pravi emisiju na jednu veoma delikatnu temu - temu „nestalih beba" , što me neminovno podsetilo na neke slučaje, s tim u vezi, u kojima sam bio akter.
Pre nekoliko meseci, predstavnici Beogradske grupe roditelja nestalih beba, su od mene tražili pomoć. Molili su da
Kad sam bila mala, baka me je, kao što je, po njenom, bio red, poslala na časove baleta i klavira...
Balet sam obožavala, ali to je sada druga priča, a zbog klavira sam preplakala pola detinjstva, jer meni se nije svirao klavir - mene je fascinirao jedan drugi instrument, najlepšeg zvuka na svetu... Harfa!
Ta fascinacija ostala je do danas.
Možete, onda, da zamislite koliko sam se oduševila kada sam otkrila ove dve mlade umetnice:
Meni se, kao starom ljubitelju Tolkina, najviše dopalo, ali imaju one još zanimljivih obrada:
OVO SAM PISMO NAMERNO SKRATILA POŠTO NISAM NI IMALA NAMERU DA GA ŠALJEM
– Našli smo je u stolici za plažu, ispod jednog od onih suncobrana sa palminim granama, na peščanom sprudu gde se reka Bojana uliva u more. Možda nije na mestu da vam ovo uopšte govorim, gospođo, ali trebalo je da vidite, kako su izgledali, reka, more, sunce u smiraju dana, kakav je bio mir i koja tišina. I talasi su utihnuli na momenat. Ako postoji idealan način da se ode sa ovog sveta, mislim da je to kako je vaša majka otišla.
– Ne nije na mestu. Uopšte me ne zanimaju vaše romantične opservacije o zalasku Sunca u ovoj vukojebini. Nisam prevalila pola sveta da slušam zanesene pogranične pogrebnike. Dajte da obavimo šta mora, da mogu da završim i sahranu i da se tornjam s ovog strulelog kontinenta. I gospođica je!